Kako je izgledao moj prvi dan na kruzeru…

 

23. maj 2010-te godine.

Budim se.. Mrak! Ništa se ne vidi!

Ne znam koliko je sati.. Gdje sam?

Krenem da ustanem sa kreveta, udaram glavom o nešto što mislim da je plafon. Čudim se, otkud plafon tako nisko i ko ga je tu stavio?!

A onda se sjetim…

Pa, da, prije par sati sam stigla na prekookeanski kruzer kompanije Disney Cruise Line.

 

Tako je počeo moj prvi dan na Disney Magic-u 🙂

Par sati ranije: moj prvi susret sa kruzerom. Svečano nas dočekuje trening menadžerka Florencia iz sektora ljudskih resursa, uz kafu, kolače i osmijeh. Ulazimo na velika vrata iznad kojih piše „Welcome aboard!“. Smiješim se, srećna sam… Pokazuje nam taj prvi sprat, gdje ostavljamo svoje kofere, privremeno. Zatim idemo dalje, penjemo se na drugi, pa na treći. Obilazimo restorane koji se nalaze na ovom spratu, kao i recepcija, zatim pult za ekskurzije, kafe barovi. Ovdje je, dakle centar dešavanja, hm sviđa mi se. Liftovi, stepenište, predvorje kao iz bajke! U centru hola bronzana statua kormilara Mikija.

 

 

Iza Mikija restoran Lumiere’s, a sa lijeve i desne strane stepenište. Penjemo se stepenicama pokrivenim crvenim tepihom. Pogled mi pada na liftove – ovo mora da je koštalo cijelo bogatstvo! U glavi mi odzvanja „My heart will go on…“ (da, zaista pamtim ovakve sitnice! I da, zaista sam je pjevala u sebi 🙂 ).

 

 

Četvrti sprat – tu je moje radno mjesto. Dvije predivne prodavnice u kojima ću provesti naredne dane dijeli samo jedan hodnik koji vodi ka pozorištu Walt Disney Theatre. Slika koja mi se urezala u pamćenje…

 

 

Penjemo se polako na peti, pa na šesti, sedmi, osmi sprat.. i izlazimo na otvorene palube – Deck 9 i Deck 10. Tu nas dočekuje fenomenalan prizor – 3 bazena da ti pamet stane! Kafe barovi, brza hrana, točilica za sladoled, “Arcade” klub za tinejdžere. Ispred glavnog centralnog bazena velika bina i video bim na kojem se smjenjuju scene iz Disney-evih crtaća. Neko komentariše: “Wow, brod sa 10 spratova”, a trening menadžerka Florencia ga ispravlja i sa osmjehom kaže “10 spratova za goste, a za posadu 13”.

Svi smo iznenađeni, kako to? Gdje su ta tri sprata?

Pa da… Ispod površine mora…

Tu počinjemo da se gledamo, mi novopristigli. Ali, nismo imali kad da komentarišemo, za tren oka smo se spustili na prvi sprat i odatle ušetali u tajni svijet brodske posade…

Nisam ni sanjala da to tako izgleda!

Lijepe, skupe tepihe zamijenio je bijeli lim. 4 staklena lifta su ostala iza nas, a mi smo sada gledali u jedan sasvim običan lift bez tepiha, bez sjaja i luksuza. Doduše, imao je ogledalo, pa mu se sve može oprostiti 🙂

 

 

Glavnom “ulicom” I-95, koja je imala neki specifičan miris koji i danas kao da “osjetim” s vremena na vrijeme i oživi mi uspomene, pješačili smo do zadnjeg dijela odnosno krme broda, nekih 300m hoda. Stižemo u menzu za posadu. Odatle nas Florencia vodi u crew bar, i mi smo srećni što konačno shvatamo da posada broda ima i svoj noćni život. Florencia dodaje: “Corona pivo – 6 komada za 2 ipo dolara!” Mi novopristigli to pozdravljamo aplauzom.

E sada, došao je trenutak da svak pođe do svoje kabine da se udobno smjesti, i odmori par sati jer – posao neće čekati. Iznenađeni smo što moramo raditi već prvog dana, a još uvijek ne znamo kako da dođemo na posao, gde je naprijed a gdje nazad, gdje je lijeva a gdje desna strana broda… Dobijamo ključeve od kabina, spuštamo se jedan sprat niže i rastajemo se, uz konstataciju da se vidimo kroz par sati, na obaveznom treningu, koji je samo djelić onoga što će nas čekati narednih 10tak dana. Dogovaramo prije toga odlazak na zajednički ručak. Neko dobacuje “Ja častim”, a mi se smijemo.

 

 

Otključavam vrata kabine, uz prethodno kucanje. Niko ne odgovara i ja ulazim… Na moje iznenađenje, moj kofer i ja dalje zajedno nećemo moći, makar ne jedno pored drugoga. Kabina je toliko mala da se jedva dvoje ljudi može mimoići! Tražim izvor svjetlosti, i shvatam da ona dolazi iz male lampe koja se nalazi tik iznad jastuka. Prozora, dakle, nema! A ja tu treba da provedem narednih 5 mjeseci…

Nego, kako god… Uspjela sam uvući kofer u kabinu, shvativši da sam ponijela previše garderobe tek kad sam ugledala svoj ormar širine nekih 70tak santimetara. Koji će mi matrak pet pari farmerica, tri para patika i – štikle!?

Ali, sad je kasno, šta je tu je.

Znam da treba da idem na dogovoreni ručak za nekoliko sati, a s obzirom da sam budna od 4 ujutro, odlučujem malo odmoriti.

Ne znam koji je moj krevet…

Oba su zategnuta, posteljina promijenjena. Ne znam ni gdje je ta osoba koja će sa mnom živjeti, da se makar pojavi pa da je pitam koji je moj krevet.

Nema sumnje, sigurno je gornji. Pročitala sam na jednom blogu da, kad se nekome ko je spavao na donjem krevetu završi ugovor, njegov cimer treba što prije prenijeti svoje stvari na donji sprat i tako pobijediti ovog novog, koji tek stiže – he he. Kako kod nas kažu “Ko prvi đevojci, njegova đevojka!”

Mirim se sa sudbinom, penjem se nekako na gornji krevet, navlačim zavjesu i gasim lampu iznad svoje glave. Nenormalnom brzinom tonem u san, dok su mi kroz glavu vjerovatno prolazili Leonardo Di Caprio i Kate Winslet, i ona čuvena scena zagrljaja na pramcu broda…

Budim se… Mrak… Ništa se ne vidi…

 

PS. Ne brini. Ova priča ima (itekako) srećan kraj! Iskustvo koje sam stekla na kruzeru je dobrim dijelom zaslužno za ovo gdje se danas nalazim, za dobre radne navike koje sam stekla, za razvoj moje ličnosti i dalje karijere.. ali to je priča za neki drugi blog!

O tome ću pisati nekom drugom prilikom.

 

B. Perović

 

 

Ako te ova priča nije uplašila, i ako i dalje razmišljaš o poslu na kruzeru, klikni OVDJE i ostvari popust od 10% na naš paket CareerAtSea !!

Više o našim uslugama možeš pročitati na ovom linku.

Ukoliko želiš da budeš dio Facebook grupe namijenjene mladim ljudima u potrazi za poslom, pridruži nam se