LAKO JE TEBI, TI IMAŠ SVOJ BIZNIS!
“Eh! Lako je tebi, ti makar ne tražiš posao, ti imaš svoj biznis…”
Sigurna sam da svaki preduzetnik čuje ovu rečenicu makar jednom u svom životu.
U proteklih godinu dana sam je i sama već dovoljno puta čula, i svaki put sam osjećala potrebu da objasnim da nije to baš tako jednostavno, ali sam najčešće nailazila na klimanje glavom, osmijeh i odmahivanje rukom, često praćene ovom ili sličnom frazom.
Sada nekako osjećam slobodu da na ovo odgovorim, u ime svježih, mladih preduzetnika koji su makar jednom čuli ovakve komentare u momentu kad njihov biznis tek počinje, kad počinju da se susreću sa raznim barijerama, kad su već najmanje 5 puta pomislili da preduzetništvo nije za njih, kad im opada energija i počinju da sumnjaju u svoje sposobnosti, ali odlučuju da se ne predaju:
E, PA JESTE. MENI JE LAKO!
Lako mi je zato što svakog minuta, svakog sata, svakog dana u mjesecu osjećam ogromnu, duboku ljubav prema svom poslu.
Neopisivu strast!
Zato što se zbog njega budim vesela. Zato što on u meni budi želju da svakog dana budem sve bolja u ovome što radim! Zato što me podstiče da težim da uvijek prepoznam i savladam svoje nedostatke.
Volim svoj posao, jasno je! I lako ga je voljeti, jer ja idem na posao nasmijana. Jer doručkujem i pijem kafu natenane, bez stresa i bojazni da ću negdje zakasniti. Jer sama organizujem svoje vrijeme. Jer mi ne pada teško da radim i 16h dnevno, zato što vjerujem u ono za šta se borim.
Dešava se naravno, da nekim danima budem manje motivisana da radim, ali zato te dane posvetim sopstvenoj edukaciji. A edukujem se konstantno da bih bila bolja u poslu koji radim (šta je ovo, ako ne dokaz koliko volim svoj posao?).
U početku je bilo teško, jer sam počela da otkrivam da postoji mnogo toga što ne znam. I da si me u tim momentima pitao da li bih, da sam znala sve ovo što sada znam, ušla u preduzetničke vode, rekla bih NE.
Ali da me sada pitaš bih li opet sve ovo iznova, rekla bih odlučno – DA! Zato što sam sad naučila da je sasvim u redu da ne znam baš sve o svom poslu ili preduzetništvu uopšte, ali hej – treba da vidiš kako brzo učim!
Lako mi je, jer smatram da je moj posao prezanimljiv! Veoma uzbudljiv, nepredvidiv. Lako mi je, jer me osnažuje da svakog dana probam nešto novo i budem inovativna. A ako to ne upali, onda makar uvijek naučim lekciju, zahvaljujući kojoj mogu da ustanem, otresem prašinu sa ramena, i probam opet.
Lako mi je, stvarno jeste, zato što mi posao koji sam SAMA SEBI STVORILA dozvoljava da budem kreativna koliko hoću, i što mi svakodnevno nudi mogućnost da se preispitujem, a samim tim i naučim dosta o sebi.
O kako je lijepo učiti o sebi! Nijesi to znao?
Naprosto je predivno! I ništa se ne može porediti sa tim nabojem emocija koje osjetiš kad izađeš iz zone komfora. Upravo taj momenat je momenat slave, momenat kad ulaziš u zonu te odvratne nelagode i pobjeđuješ je, jer tada otkrivaš da ti zapravo učiš.
Učiš, dakle, kad uradiš nešto od čega te je strah, ali za čim ti srce žudi. Zapamti, ako ne dozvoliš strahovima da budu tvoja ograničenja onda se događa nešto uzvišeno! E, pa mene je bilo strah od preduzetništva, onakvog kakvo je meni predstavljeno. Anđeo na desnom ramenu mi je neprestano govorio “Sjedi tu gdje jesi, sigurna zarada je ipak – sigurna zarada”, a đavo me je bockao svojim repićem u lijevo rame “Izađi, izađi iz zone komfora. Pa šta ako sve propadne? Ništa, makar ćeš naučiti na svom primjeru” (a mi kinestetičari tako učimo – pamtimo kad nešto uradimo i osjetimo na svojoj koži!). Sad se pitam – koji od ove dvojice je zapravo bio đavo, a koji anđeo?
Koju god da je masku nosio, pobijedio je ovaj na lijevom ramenu. Nagovorio da prebrodim strah. Nije mi bilo lako, ali kad sam ga jednom pobijedila, dogodila se magija: počela sam da se sviđam sama sebi takva, odvažna. A kad voliš sebe, voliš i sve oko sebe, i tada je sve mnogo, mnogo lakše!
Zaključismo li ovo da meni JESTE lako? Zaključismo. Jeste, meni je lako!
A tražim li posao?
Pa da! Ja baš svakog mjeseca, dana, svakog sata tražim posao.
Čekaj. Zar si mislio da posao pronalazi mene? Ono, u fazonu: „Hajde, klijenti, padajte mi s neba!“
Haha! Klijenti ne padaju sa neba.
Klijenti se stiču tako što se polako vremenom stiče njihovo povjerenje. A tu treba dobro zagrijati stolicu! Jer, povjerenje je danas veoma teško tek tako dobiti.
Klijenti se traže svakog dana, i tu se donekle bavljenje svojim biznisom i preklapa sa traženjem posla. Jer traženje klijenata i jeste traženje posla! Zašto su nam oni bitni? Zato što je klijent životna snaga svakog biznisa. Kao srce kad pumpa krv, znaš? Bez klijenata, slobodno možeš da ugasiš svijetla. Bez njih, nema ni tvoje plate. I bez njih ne možeš da rasteš!
I tako, kao što rekoh, ja svakog dana, svakog sata, svakog minuta tražim svoj posao. I ne pada mi teško. Jer, znaš šta? Mislim da mi ova “igra” za sada odlično ide. Možda zato jer je igram po svojim pravilima?
Eh, lako je tebi igrati po svojim pravilima, ti imaš svoj biznis…
Do sledećeg ponedjeljka! 🙂
Bojana Perović
Priključi se i našoj Facebook grupi, čiji članovi razmjenjuju iskustva i savjete u vezi sa karijerom.
