SmartChange – Autentičnost kao ključ uspješnog biznisa

Kada si zadnji put odlučila da promijeniš nešto u svom životu, bilo da je to promjena u tvom ponašanju ili da je u pitanju promjena sredine?

Ja sam recimo, za promjenu, nedavno okrečila dnevni boravak, promijenila boju kose i kupila nove patike.

Isto tako, ne tako davno sam počela nešto ozbiljnije da se bavim samom sobom i promjenom svojih navika (uključujući rano buđenje i isto tako što raniji odlazak na spavanje) i pretjeranih reakcija na sasvim obične promjene raspoloženja mog trogodišnjeg sina.

I mogu ti reći da je ovaj rad na sebi je bio mnogo teži nego što sam očekivala, jer je sticanje novih radnih navika zahtijevalo određene napore i odricanja na koja nisam uvijek bila spremna. Počela sam da čitam i učim više o mentalnoj higijeni, i došla do zaključka da moram da počnem da brinem malo više o sebi kako bih mogla više da ponudim drugima.

Osim što svakodnevno slušam razne podcast-e, razgovore sa TED-a, audio-knjige, čitam razne članke i e-knjige, na društvenim mrežama pratim par inspirativnih profila sa čijim sadržajem volim da započnem dan.

Znaš ono kad vidiš da je taj neko izbacio Story i jedva čekaš da klikneš da vidiš o čemu danas piše?

E, onda moraš da upoznaš ovu ženu, jer je ona definitivno jedna od njih!

Ona je neko za koga je sreća “bliskost sa zdravim granicama. Kretanje u pravom smjeru, makar i puževom brzinom. Nezavisnost i sloboda, osjećaj da smo odrasli i da možemo da se nosimo sa životom. Biti prisutan u sada i ovdje.
Prihvatanje sebe. Voljeti sopstvene izbore i uživati u njima.”

Predstavljam ti Jelenu Marković – magistra komunikologije, NLP mastera i coacha, i osobu koja se krije iza Mreže za lični razvoj SmartChange.

Jelena se već godinama bavi koučingom, za koji su joj u početku govorili da kod nas u Crnoj Gori ne može da bude profitabilan. Ipak, ona je odlučila da posluša svoj instinkt, i danas je samoj sebi i više nego zahvalna na takvoj odluci!

 

Sjećam se priče o bumbaru, koji prema svim zakonima fizike i aeorinamike ne može da leti jer su njegova krila previše mala u odnosu na tijelo. Ipak, on leti, jer – NE ZNA DA ON TO NE MOŽE! I tebi su, kao i mnogima od nas, rekli da life coaching (kao i ostale vrste coaching-a) kod nas u Crnoj Gori nema da može, zar ne? Kako si se izborila sa tim?

Kao i za mnogo stvari u životu – riješila sam da se ne borim. Umjesto toga, moja strategija je bila da pokušam da razumijem i da krenem odatle. Prvo, vidjela sam da ljudi prije 5 godina nisu u toliko velikoj mjeri imali predstavu šta je koučing. Moja strategija je bila da samo sa puno razumijevanja objasnim šta je to što ja radim, i to na najjednostavniji moguć način – pomažem ljudima da prevaziđu životne probleme i ostvare svoje ciljeve. Toliko je prosto.

Objašnjavala sam preko Facebooka, u kafićima u 1 ujutro, na slavi, u supermarketu, u taksiju, u čekaonicama i u redovima i na žurkama i svuda. Mislim da mi je to bila glavna strategija – objasniti drugima šta je to i zašto im može biti korisno. Drugo, pomirila sam se sa tim da možda neću uspjeti, to mi je bilo prihvatljivo i bila sam spremna na taj rizik. I treće, jako sam vjerovala u svoje znanje i rad. Mnogo manje sam se bavila drugima, a mnogo više sam se bavila time šta ja imam i šta mi je još potrebno da bih uspjela.

Imaš diplomu iz novinarstva. Kada i kako se rodila ideja da se baviš life coachingom?

Ne umijem da definišen jasan trenutak. Pošto sam diplomirala, onako štreberski u junu, shvatila sam da to nije to. Novinarstvo me nije pokretalo iznutra. Bilo je ljeto 2012. i ja sam pila kafu sa roditeljima u bašti hotela Grand na Cetinju i pričala sam im kako sam otkrila nešto što se zove NLP. Nisu u početku shvatali šta je to, ali su bili zainteresovani i ja sam im prepričavala šta sam sve čitala o tome. Sigurno su me dobrih sat vremena slušali sa puno pažnje. I onda su rekli: „Pa dobro, šta tebi treba da bi se ti bavila time“. Kad su oni to izgovorili, to je zvučalo tako nekako jednostavno i logično, došlo mi je bilo da ih izljubim u tom trenutku! I tako je krenulo… Prvo edukacija, pa praksa, a onda nakon par godina i prvi klijenti.

Kako si došla do prvog klijenta? I da li si (i gdje) u početku najviše griješila?

Prvu klijentkinju sam imala 2014. godine. Zaključila sam da u početku mogu da iskoristim svoje znanje da pomognem nekome ko je malo mlađi od mene da ostvari neki cilj vezan za obrazovanje. Još uvijek sam bila nesigurna i to je bila oblast u kojoj sam se osjećala stabilno i dobro. Tada sam još uvijek živjela u Beogradu i na nekoj beogradskoj studentskoj Facebook grupi sam izbacila kratku objavu o tome kako radim koučinge sa studentima, i ta djevojka mi se javila. Imala sam toliku tremu prije njenog dolaska, da sam mislila da ću se onesvijestiti. Kao da treba da radim operaciju na mozgu, a ne jedan koučing. Radila sam iz svog stana, tako da sam cijeli stan detaljno oribala, kao da mi dolazi sanitarna inspekcija. Kad je ona pozvonila na vrata, bilo je jasno da smo obje zbunjene i da niko tu nema pojma šta radi.

Griješila sam, naravno, griješim i sada. Ono što se vremenom popravilo je to što sada bez problema priznajem i prihvatam grešku. Otvoreno klijentu kažem: „Znaš šta, ovo što sam te sada pitala nas vodi u smjeru koji nam uopšte nije koristan i mislim da nije trebalo da povedem razgovor ovamo… Izvini zbog toga, ‘ajde da se vratimo na…”. Ljudi to jako cijene i zahvaljujući tome idemo brže, imamo iskrenije odnose i postižemo još bolje rezultate. Najveća greška koju sam pravila u početku je bila ta što sam se svim silama trudila da predstavim kao da sve radim savršeno i da ja nikad ne pravim greške. Ne znam čime da se bavite u životu i ne znam na kom vrhunskom nivou da ste u svojoj profesiji, opet ćete nekad, nekako pogriješiti. Onda kada sam prestala da se opsijedam time kako ću nešto “zeznuti” i fokusirala se na to kako da dođem do cilja uprkos tome što ćemo svi malo da brljamo usput, tada je sve krenulo na bolje.

A u kontekstu vođenja biznisom, brljala sam pošteno. Finansije su mi bile u haosu i nisam vodila evidenciju. Zanemarivala sam važnost biznis plana. Nisam bila dovoljno fokusirana na marketing. Mislim da su to sve one tipične početničke greške i milo mi je što sam ih prošla jer sam puno naučila iz njih!

Ja sam prošle godine imala tu sreću da te kroz projekat IPER-a “dobijem” kao mentora. I dalje si, i uvijek ćeš biti, moja mentorka 🙂 A da li si ti imala mentora? I ako jesi – kako si znala da je baš taj mentor pravi?

Bilo je zadovoljstvo biti mentor u takvom projektu, mada sam ja to sve vrijeme doživljavala kao neku korisnu razmjenu… Svi smo mnogo naučii iz tog procesa.

Nisam nikada imala mentora u tom formalnom smislu, prosto nije bilo takvih projekata kada sam ja bila na svom početku. Ali je bilo puno ljudi koji su odigrali tu ulogu. Mislim da mi je najznačajniji bio kontakt sa Natašom Đukanović koja me nije ni poznavala kada je pristala da pođe na kafu sa mnom i posavjetuje me šta mogu da uradim da unaprijedim Smart Change. Fasniciralo me je koliko je nesebično podijelila znanje sa mnom i koliko je iskreno navijala za mene. Nisam znala zašto je važno da je poslušam za blog i za društvene mreže, prosto mi je izgledalo da zna što priča i shvatila sam da nemam šta da izgubim. I dalje kad mi “prigusti” znam da mogu da se oslonim na to da će Nataša biti tu da da dobar savjet i da me motiviše i inspiriše. Mislim da to i jeste glavna uloga dobrog mentora – ne da radi išta umjesto tebe, nego da te pogura kad zapneš kako da uradiš sve sam.

Pokušaj da nam dočaraš kako izgleda biti tvoj klijent – šta da očekujemo, kako da se ponašamo, kako da se pripremimo?

Ponekad dok razgovaram sa ljudima vidim da imaju utisak da ih ja nešto “čitam”, “proučavam”, “analiziram”… Kao da bih ja ikad mogla da otkrijem nešto više od onoga što sami već znaju i kao da imam nekakvu super-moć da čitam misli.

Kada klijenti dođu prvi put kod mene, najčešće su nervozni, napeti ili anksiozni. I to potpuno shvatam, odlazak na veoma intiman razgovor sa nekim koga prvi put vidiš je veoma stresan. Zbog toga se trudim da napravim da taj prvi kontakt bude što prijatniji i relaksiraniji. Na prvom susretu objasnim malo kako koučing izgleda, koliko traje, šta mogu da očekuju… I onda dozvolim klijentu da sam odluči koliko želi da otkrije na tom prvom susretu, ne postavljam previše pitanja. Vjerujem da rad na sebi treba da ide postepeno i da neko prirodno ima sporiji a neko brži tempo.

Kod nas je, reklo bi se, intelektualne usluge vrlo teško naplatiti. Koji je najveći izazov sa kojim si se suočila u tvom poslu?

Bilo je ljudi sa kojima sam prije imala odnos “ćao-ćao” kad se sretnemo, a koji su odjednom počeli da me zovu da pijemo kafu kad su shvatili čime se bavim. Ideja je ponekad bila da će dobili koučing koji će samo zvati “popili smo kafu”. Ljudi ne shvataju da to ne može. Ne samo zato što nije fer prema meni i mom vremenu, već zato što je koučing kontinuiran proces, stvari se ne rješavaju poslije jednog susreta i ne može se raditi u kafiću.

Osim ovoga, u početku mi je bilo neprijatno da dam finansijsku ponudu. Jedan veliki dio mog posla je i da držim obuke i treninge za organizacije koje žele da unaprijede komunikaciju u timu. I prve godine sam se svaki put stresirala kad treba da pričamo o finansijama. Mislim da je to jedna od onih stvari koju sam prosto prevazišla iskustvom… Negdje usput sam shvatila da je za naš poslovni odnos fer da se u startu znaju sve informacije, pa tako i ta, i pomirila sam se sa tim da će nekome to zvučati bahato, a nekome preskromno. Uvijek će biti ljudi koji će očekivati da im pružite intelektualnu uslugu za nimalo para, sve po logici “ti to sve već znaš, samo malo da popričaš sa nama i to je to”. Mislim da malo ko shvata koliko je iscrpljujuće cijeli dan raditi na tuđim problemima i da to mora da vrijedi nešto.

Tvoj blog je prepoznatljiv po tvojim crtežima. Kada si došla na ideju da crtaš, i da li je to uticalo na čitanost tvog bloga?

Autentičnost je osobina koju visoko cijenim, i kod sebe i kod drugih ljudi. Kada sam počela da pišem, objavila sam samo jedan tekst sa nekom fotografijom koju sam skinula sa interneta. I nekako mi to nije bilo fer, ne umijem da objasnim. Nije mi se uklapalo, nečim tuđim sam pokušavala da ilustrujem nešto svoje, a to sve nije ličilo na mene.

Ovo nije prvi blog koji sama pišem i ilustrujem. Mislim da je ovo prvi put da javno pričam o tome, ali u srednjoj školi sam pisala blog gdje sam sama pravila svoje male sličice. Crtala sam u Paint-u, sličice su bile veoma malog formata, možda veličice kartice za plaćanje jer su tehnički uslovi bili takvi da ne možeš da kačiš veće slike. Blog sam odavno izbrisala, sličice su otišle zauvijek i često mi je krivo zbog toga. Tada sam pisala kratke priče, to je čitalo možda ukupno troje ljudi, prijateljima i porodici nisam ni pričala o tome jer me je bilo sramota, mislila sam da to ništa ne valja. Ono što je bilo divno iz toga je što sam znala puno toga o tehničkoj strani vođenja bloga zahvaljujući tom malom srednjoškolskom projektu.

Ne bih rekla da ljudi danas ulaze na moj blog zbog crteža, ali mislim da kada vide moj crtež da i bez potpisa znaju da ja stojim iza toga. I drugo, mislim da su crteži odličan način da ljudi vide da je to što čitaju na smartchange.me autentično i iskreno, da nikada nije copy-paste sa drugih sajtova i da iza toga stoji učenje, iskustvo i trud.

 

 

Šta je najvažnije što svi oni koji planiraju da pišu svoj blog moraju da znaju o pisanju bloga?

Najvažnije je strpljenje. Da dosljedno pišeš jedno pola godine ili godinu prije nego što iko primijeti da postojiš. A to je teško. Napišeš nešto za što znaš da je super, i na krjau ga pročita samo deset ljudi. Osjećaj je veoma frustrirajuć. Sve ove druge, tehničke stvari o pisanju bloga možeš da nađeš na tutorijalima na YouTube i zato ne bih da pričam o tome. Ali ovo te niko ne nauči kada tek kreneš – pisaćeš neko vrijeme bez ikakvih rezultata, potpuno neprimijećeno. To je okej, ne treba da se obeshrabruješ, nastavi da radiš to što radiš.

Knjiga koju bi preporučila svima koji žele da svoju karijeru preusmjere u preduzetničke vode?

Ne znam za knjigu, ali bih preporučila svima NPR-ov podcast koji se zove “How I Built This”. Gomila tridesetominutnih emisija koje vodi Guy Raz, u kojima razgovara sa ljudima koji su napravili veoma uspješne biznise od nule (Instagram, Airbnb, Spanx, Vice…) o tome kako su izgledali njihovi počeci. Jedno vrijeme sam umjesto muzike slušala samo ovo kad idem negdje. Koliko me je ovo pokretalo onih dana kada mi nije bilo ni do čega i kada sam razmišljala da poslušam savjete dobronamjernih komšinica i zaposlim se i ja kao i druga omladina negdje od 7 do 3 i da tu dočekam penziju.

 

Jelena pravi super Story-je pa je obavezno zaprati na Instagramu, i budi dio ljudi koji prate njen rad na Facebook-u.

 

—————

Moja gošća u martovskom blog postu bila je Olivera Vlah koja je svoju ljubav prema slikarstvu i umjetnosti uopšte prenijela na izvrsne kolačiće – medenjake koji osvajaju Hrvatsku! U tom blog postu pisala sam o koracima koje svaka žena slična njoj treba da prođe da bi pokrenula svoj biznis, a kompletan tekst pogledaj ovdje. Od Olivere smo naučili da je planiranje veoma važno, pa čak i onda kada nam se čini da nema potrebe za izradom strategije jer se bavimo malim biznisom kakav je njen. Jelenina priča poručuje sledeće:

LEKCIJA #4:

Virtualni sadržaj se prožima kroz svaku oblast našeg života i zatrpava nas svakog dana, čime još više budi našu glad za nečim što je čisto i iskreno. Ono što ljudi danas u digitalnom svijetu žele nije samo proizvod ili usluga, već iskustvo koje dobijaju. Iskustvo koje je iskreno, transparentno i autentično. Primjer autentičnosti je moja današnja sagovornica. Zato lekcija za ovaj mjesec glasi: Uradi ono što se većina ne bi usudila da uradi – budi drugačija!  Autentičnost, odnosno biti onakav kakav jesi u dubini svoje duše čak i kad se “spuste zavjese”, bez lažnog sjaja i idealizacije, je upravo ono što je potrebno svijetu koji se nagledao svega što je lažno ili površno. To je tvoj kec u rukavu i vrijednost na kojoj treba od starta da radiš. Sjeti se ko si bila prije nego što je okolina rekla ko treba da postaneš. I samo guraj taj svoj fazon 😉

————–

Sa namjerom da te motivišem da počneš da razmišljaš o karijeri preduzetnika, svakog mjeseca objavljujem svoj razgovor sa uspješnim preduzetnicima i onima koji su na početku svoje preduzetničke karijere, a koji će sa tobom podijeliti svoja znanja, možda ti dati neke nove ideje, i sasvim sigurno te inspirisati da pokreneš već jednom tu svoju biznis ideju! Preduzetništvo jeste neka vrsta karijernog puta, ali je iznad svega stil života u kojem hrabri ljudi pronalaze konstantnu inspiraciju. Da li si i ti jedna od njih?

 

Ako imaš pitanja za mene ili moje sagovornike preduzetnike, slobodno me kontaktiraj putem mejla office@minutadoposla.com i potrudiću se da tvoje pitanje stigne na pravu adresu 🙂